Hrvatska je zemlja u kojoj predrasude naspram novoj generaciji pisaca naprosto cvjeta. Mi, generacija interneta, toga smo i više no svjesni. Ti odgovori servirani su nam na pladnju, direktno iz naših dnevnih boravaka. Možda se radi isključivo o mentalitetu naših ljudi koji jednostavno objašnjeno zvuči ovako: „Tuđe je bolje.“, možda i cijela ta situacija ima valjane razloge, a možda i sve navedeno. Ma kako bilo, generacije živućih pisaca bačene su na same margine čitanosti.

 

Kultura čitanja i sama knjiga nikada nisu bile u goroj poziciji. Ako se vratimo na sam korijen problema, za tu situaciju možemo zahvaliti jedino ljudima koji su gurani pohlepom naše ljude doveli do pozicije u kojoj kupovna i čitanje knjiga nisu prioritet. Ostala je tek mala skupina ljudi koja voli vrijeme provoditi uz pisanu riječ. Tužna realnost je da obavljamo statistike na temelju ljudi koji pročitaju barem JEDNU knjigu godišnje i naposljetku se hvalimo porastom interesa za istom.

 

Sada bi htjela napisati rečenicu, dvije, tri, o čitanju domaće knjige. Istina, čitanje mladih autora u laganom je porastu. Ne, ne možemo voditi statistike jer smo mahom neafirmirani i manje-više nismo objavljivani od strane izdavačkih kuća i time automatski ne ulazimo ni u jednu statistiku. Govorim iz vlastitog iskustva. Dakle, prije tri godine kada sam objavila svoj prvi roman, kanali za promociju knjiga gotovo i nisu postojali. Promoviranje iste djelovalo je kao traženje igle u plastu sijena. Danas se ta situacija polako mijenja. No, predrasuda prema domaćim autorima i dalje postoji.

 

Nedavno sam naišla na jednu diskusiju na društvenim mrežama koja me iskreno uznemirila. Većina sudionika dotičnog razgovora osvrnula se na to kako se domaći autori ne orijentiraju prema mlađoj generaciji čitatelja. Teme su im uštogljene, šablonizirane, dosadne, viđene. Istina, većina „razvikanih“ autora piše stilom koji se naposljetku ne odmiče daleko od šablone socijalne drame i tematike koja u jednu ruku ne povlači ili se dotiče ratne tematike. No, mnogi čitatelji nisu nikada uzeli vremena i potrudili se zaviriti u svijet van granica mainstreama. Zašto zaviriti tamo? Jer postoji cijelo more „mlade garde“ koja piše kvalitetne tekstove svih žanrova. Ne, nismo razvikani. Ne, ne iskačemo iz paštete. Ne radimo ništa od toga jer nitko u nama nema interesa. Nitko nas ne gura pred oči javnosti. Rijetki nam pružaju priliku. No, mi smo generacija interneta. Generacija kojoj je dostupno sve iz naših dnevnih boravaka. Ono što je potrebno je odmaknuti se od „trendi“ i razvikanih naslova barem jednom mjesečno. Pokušajte u ruke uhvatiti barem jedan domaći naslov manje poznatog autora i vidjet ćete da domaće pismo stvari uvelike prati svjetske trendove (ako ih tako možemo nazvati). I znate što? Ponosna sam. Neizmjerno sam ponosna na činjenicu da dolazi neko novo vrijeme i neki novi ljudi. Mi, generacija interneta, odlučili smo se pokazati na velika vrata. Pružite nam šansu, jer tuđe nikako nije bolje od onoga što imamo.

​

​