Dojmovi, izdavaštvo, autori...itd.
Mi živimo u svijetu u kojem se mnogo toga vrti oko dojma, oko toga kako nešto nekome izgleda. Živimo u svijetu obrazaca koji se neprestano ponavljaju, vrlo često upravo zato da bi održali taj dojam koji je tako silno važan, ali kad malo bolje razmislim o tome mislim da me održavanje nekakvog lažnog dojma superuspješne osobe ne bi učinilo ni važnom ni sretnom, već možda jedino umornom.
Otkako znam za sebe klikeri u mojem mozgu su uvijek radili drugačije. Neki će to pripisati mojem ADD-u, ali činjenično stanje je da sam pomalo neobična kao osoba. Iako ne znam zašto sam takva i iako sam imala prilike biti drugačija, što bi mi ujedno donijelo bolje financijske prilike, moj karakter nije dozvoljavao takvu promjenu, pa sam se našla tu gdje jesam. Pisac čije knjige ljudi stvarno vole, ali onako od srca, no koje sam, umjesto da zarađujem "brdo love" na njima, dala ljudima čitati besplatno u e-obliku ili, ako netko želi kupiti fizičku knjigu, može to učiniti putem Amazona, Create Spacea i raznih drugih distribucijskih kanala u SAD-u.
Ljudi koji me ne poznaju baš najbolje misle da je to stoga što i nisam imala bolje financijske prilike za promociju, ali to je tek djelomična istina. Imala sam prilike objaviti svoja djela pod nečijim nakladništvom i u Hrvatskoj, ali kad sam usporedila ponuđene prilike, shvatila sam da je potpuno besmisleno da pristanem na uvjete koji mi nikako nisu odgovarali samo da mogu svoje knjige objaviti pod nekim važnim nakladničkim imenom. Umjesto da pristanem na kompromis klasičnog izdavaštva, da se, eto, mogu pohvaliti time što je netko objavio moju knjigu, odlučila sam sama sebi prokrčiti put do čitatelja na način na koji je to meni odgovaralo. I znate što? Trud mi se isplatio. Moje nekonvencionalne metode nisu mi priskrbile samo tisuće čitatelja iz cijele regije, ali i inozemstva ( da - tisuće - bez šale) već i prijatelje na koje mogu računati. I ne, to ne znači da zarađujem prethodno spomenuto "brdo para" na Amazonu (ovo itekako nije reklama za Amazon) koji mi jednako tako isplaćuje siću, ali opet pod boljim uvjetima nego klasični nakladnik, već je moje knjige u besplatnom obliku pročitao izrazito veliki broj ljudi od kojih su mnogi sa mnom uspostavili kontakt.
Kako pratim i redovito komuniciram s mladim novopečenim autorima mogu vam reći da je dosta njih opterećeno upravo tim održavanjem dojma i gotovo kao da se ne usude odstupiti od nekih ustaljenih obrazaca i metoda izdavaštva pa se stoga često pitam ima li izdavaštvo u Hrvatskoj uopće kakvu budućnost ili je to jedan fosil koji jedva funkcionira? Algoritmov nedavni krah zoran je primjer toga kako ti stari obrasci ne samo izdavanja knjiga već poslovanja uopće ne mogu opstati.
Zato svoje nade polažem u neke nove, manje nakladnike i ljude koji se svojim poslovanjima bore za stvaranje boljih uvjeta ujedno i za izdavačke kuće, ali i za pisce i koji bi mogli napraviti neku promjenu ako su dovoljno odlučni i uporni.
Slažem se da je dojam bitan, ali znate što... mislim da je od svakog dojma u današnjem svijetu manjkave politike, laži, korupcije, negativnosti, ugodnije vidjeti neke nove - stare vrijednosti poput poštenja, transparentnosti i integriteta.
Smatram da kad bi nakladnici više držali do tih vrijednosti da bi njihove tvrtke otvorile nove mogućnosti pravednijeg poslovanja i upravo zato sam podržala našu spisateljicu Aleksandru Martinović i njenu novo otvorenu firmu Miama Kreativ jer Aleksandra se aktivno bori i zalaže za promjene u odnosu prema autorima u Hrvatskoj.
Vrijeme je da prestanemo biti obespravljeni i da se prestanemo zamarati izgradnjom lažnih dojmova jer tom istom energijom usmjerenom u nekom pozitivnom smjeru mogli bi sebi stvoriti ne samo stvaran pozitivan ugled već i izgraditi svijet u kojem domaći autori nisu samo tamo neki pisci što pišu za crkavicu, a ostatak vremena gladuju, već ljudi koji od svojeg pisanja mogu i živjeti.
Nije istina da se knjige domaćih autora ne bi mogle prodavati jednako dobro kao i strane. Problem je samo u tome što su veliki izdavači naučili naše čitatelje na strane naslove i zbog toga su naši čitatelji uvelike skeptični prema knjigama domaćih autora, a da ne spominjemo da nakladnici na knjige domaćih autora u pravilu stavljaju i veće cijene nego na knjige stranih pisaca.
Poslovno to ima smisla jer zašto bi se trudili promovirati nekog našeg nepoznatog pisca kad mogu prevesti strani bestseller i zaraditi, ali kad bi se nakladništvo bar malo manje vrtjelo oko novaca, a tek za zeru više oko kulture možda bi se mogao i postići kakav kompromis.
Mladih domaćih autora ima puno i unatoč mnogima koji bi nas željeli obeshrabriti mi se trudimo okrenuti situaciju na bolje jer iako možda ne možemo promijeniti već postojeći sustav nakladništva, nema razloga zašto ne bismo razmišljanjem van okvira izgradili novi.
17.05.2017. autor: Barbara Mišković
Dajmo priliku i domaćim autorima!
30.05.2017. autor: Barbara Mišković
Otkako sam naučila čitati, svijet pisane riječi je za mene jedno posebno mjesto na kojem provodim uistinu mnogo vremena. Ni sama zapravo ne znam broj knjiga koje sam pročitala, ali jedno vam sa sigurnošću mogu reći, velika većina tih knjiga su bile one stranih autora. Pod stranih mislim na one autore van ove naše regije u kojoj više-manje svi pričamo gotovo isti jezik. Sigurno se pitate zašto je osoba koja toliko voli čitati i pisati tako slabo čitala knjige domaćih autora. Razlog tome je zapravo krajnje glup. Više sam puta u knjižnici naletjela na knjige domaćih autora koje mi nisu sjele i, sram me priznati, išla sam linijom manjeg otpora i donijela zaključak da mi više odgovaraju strani autori, bez da sam se i potrudila pročitati još koju "domaćicu" koja bi mi možda srušila tu predrasudu.
I što se onda zapravo promijenilo? Zašto sam počela čitati i promovirati domaće knjige? Pa... znate kako se kaže: "Ne laje pas radi sela!" pa tako i ja moram biti potpuno iskrena s vama ako želim zadobiti vaše povjerenje. Kad sam započela objavljivati svoje romane, koji su se za divno čudo i moje vlastito zaprepaštenje pokazali pravim hitom, nisam ni očekivala da ću na svojem putu promoviranja svojih vlastitih knjiga upoznati tako veliko mnoštvo domaćih pisaca.
I onda mi se dogodila jedna vrlo čudna stvar. Ljudi su mi mahom iz cijele regije stali slati svoje knjige... i to besplatno, eto, samo zato što su željeli da ih pročitam i da im velim što mislim o njima ili napišem kakav osvrt. Ja sam se zbog toga osjećala podosta iznenađeno, ali i počašćeno... no ono što me je najviše brinulo bilo je to hoće li mi se njihove knjige svidjeti i kako ću im reći ako mi se ne svide!
Kako sam oduvijek smatrala iskrenost pravom vrlinom, odlučila sam ljudima koji su mi slali svoje knjige reći istinu, a iako sam očekivala da će me zbog toga mnogi od njih omrznuti (neki i jesu) bilo je mnogo više onih koji su stvarno cijenili iskrenu kulturno sročenu i obrazloženu kritiku na svoj rad. Ono što je mene najviše u svemu tome iznenadilo je bilo to što su mi se knjige tih nepoznatih i neafirmiranih autora koji su poput mene same prošli težak put do objave, stvarno, ali stvarno svidjele!
Vrlo brzo sam shvatila da sam bila bedasta, djetinjasta, i da ne kažem nepromišljena što se tiče mojeg razmišljanja o domaćim autorima, a što sam više "domaćica" pročitala i to ponajviše iz neafirmiranih pera, to sam shvatila da naši autori imaju puno više za pokazati svijetu nego li im je to zbog trenutačnog stanja u državi omogućeno.
Zato sam uzela na sebe zadatak da ih pomognem promovirati. I netko će reći da to radim da promoviram i samu sebe i svoje vlastite knjige na tom putu. I bit će u pravu. Naravno da promoviram i svoje knjige, to je logično, ali ja nisam samo pisac već i aktivist, a činjenica je da su mnogi kvalitetni domaći autori zbog položaja u društvu, nesusretljivih nakladnika (čast iznimkama) gotovo obespravljeni i relativno nepoznati, a knjige su im stvarno valjane i vrijedne čitanja.
Zato se nadam da će ovo moje iskustvo koje dijelim s vama, možda na neki način utjecati na to da ponekad uz strane autore pročitate i koju knjigu domaćeg autora, neke će vam se svidjeti, neke možda ne, a neke bi vas mogle, ako im date priliku čak i oduševiti.
Ono što sam ja naučila iz vlastitog iskustva jest da je u svijetu bez predrasuda sve moguće, a posebice dobre stvari.
Gdje je kuća tijesna i braća su bijesna!
30.08.2017. autor: Barbara Mišković
Dakle, u posljednje vrijeme internet i ja smo na nekoj udaljenoj vezi... ne kažem to zato jer mi je općenita veza s internetom slaba (što jest) nego zato jer sam doslovno zatrpana raznim poslovima koji su mi se nametnuli kao posljedica radova koje smo obavljali na kući i oko kuće. Unatoč tome, svaki puta kad odem online, posebno na Facebook, događa se nešto zapravo vrlo tužno u krugu mojih kolega pisaca, bilo onih poznatih i priznatih ili onih koji to tek pokušavaju postati. Kruže, kako bi se reklo, neke negativne vibracije koje su rezultat i odraz, po mojem skromnom mišljenju, jedino i isključivo negativnog ljudskog ponašanja. Kao da nije dovoljno da društvo u kojem živimo doista ne čini mnogo da bi razumno podiglo samopouzdanje građana ovog divnog planeta koji svi nastanjujemo, već odvija jedan vrlo zabrinjavajući trend potpune neravnoteže općenito, iako ću se u ovom trenutku bazirati na razgovor o svojim kolegama piscima. Čini se da nekim kolegama užasno nedostaje samopouzdanja pa ih tako negativni komentari pojedinaca, kao i ljudi koji jednostavno iskaljuju svoje frustracije na krivi način, tjeraju da skrivaju svoje pisanje jer su ih takve osobe počele proganjati na društvenim mrežama. S druge strane, imamo pisce koji su toliko puni sebe i uvjereni da je njihovo pisanje maltene broj jedan u Hrvatskoj, regiji, ma ako ne i u cijelom svijetu pa im je kao rezultat toga ego toliko napuhan poput golemog balona koji se sprema prsnuti svaki čas. Ono što nedostaje jest ravnoteža. Ljudi smo i ima nas svakakvih. Ima nas pozitivnih i negativnih. Ima nas i realista, ali iako zapravo svi imamo neku sliku o sebi koja je više ili manje stvarno takva kakvom je želimo prikazati, problem nije samo u tome kakvi smo mi samima sebi, već kako se ponašamo i djelujemo prilikom kontakta s drugima bilo uživo ili putem interneta. U mojem kraju postojala je jedna izreka koja se vrlo često govorila: "Gdje je kuća tijesna i braća su bijesna!" I čini se da je to postala istina u "našoj kući domaćih pisaca" bilo starijih ili mlađih. Čast mnogim iznimkama, u posljednje vrijeme su se nažalost više istaknuli oni koji su negativnim djelovanjem umjesto pružanja potpore obilježili pojedine svoje kolege. Ono što se događa jest rađanje jednog vrela kaosa koji se hrani strahovima od ružnih komentara (ovdje NIJE riječ o konstruktivnoj kritici) i općenito negativnosti koja ostavlja ružan trag na sve nas pisce koji se trudimo ne samo pisati svoje knjige u privatnosti svojeg doma i objavljivati ih već i uspostaviti pozitivne kontakte s drugim kolegama i poticati i podržavati njihov rad. Upravo iz tog razloga želim podijeliti ove riječi i poruku sa svojim kolegama i kolegicama po peru, ukoliko je smatraju pozitivnom i od koristi: "Ako ne možete biti jedni drugima vjetar u leđa nemojte ni postati kamen spoticaja. Svi mi imamo svoje mane i mušice, ali bez obzira na to imamo i dodirne točke. Poštujte jedni druge koliko god to možete. Pustite osuđivanja i jal. Budite zreli i razboriti. Ne reagirajte emotivno i brzopleto. Imajte na umu da ni vaše pisanje i knjige ne mogu biti kvalitetni ako ste okruženi stresom i negativnošću. Želite li da čitatelji prepoznaju vaš rad kao hvalevrijedan, unesite vlastitu hvalevrijednost u njega. Budite časni i pošteni u suradnji s drugima. Mnogi od nas, zapravo većina, pišu knjige iz stvarne ljubavi prema pisanoj riječi. Poštujmo to i jedni druge. Budimo kolegijalni, budimo fer. Jer ako možemo izmaštati i prenijeti na papir tisuće različitih priča, onda stvarno nema razloga zašto ne bismo mogli stvoriti jednu dostojanstvenu zajednicu autora vrijednih čitanja."
Cjepidlake iz kokošinjca
30.08.2017. autor: Barbara Mišković
Više manje je činjenica da svi mi imamo ono nešto što nas smeta kod drugih. Nekomu smeta kad netko mljacka i smatra posve nekulturnom osobu koja mljacka dok jede, dok ima onih koji vole kad netko mljacka jer vole vidjeti da druga osoba stvarno uživa u jelu.
Ima ljudi koji ne vole izgužvanu odjeću, pa se stoga silom trude ispeglati svaki nabor na svojoj majici i doslovno pošize kad njihov odabranik ili odabranica uopće ne mare za to je li im odjeća ispeglana ili nije jer im je zapravo posve svejedno što nose na sebi. U našem književnom svijetu postoje ljudi koji imaju velikih problema s pravopisom i gramatikom. Ne svojom, već tuđom. Svi smo mi u nekom pogledu osjetljivi na nešto, istina, ali postoje i oni koji uvelike pretjeruju posebno kad se radi o tekstovima pisanima na društvenim mrežama. Lagala bih kad bih rekla da se nisam unazad više godina nagledala stvarno svega, ali još i dan danas se znam iznenaditi pri situacijama u kojima se ljudi doslovno guraju drugima u život zbog toga što ih nešto smeta kod određene osobe.
Kad je dvoje ljudi u vezi ili u braku, takve rasprave oko različitosti me ne iznenađuju, već su ponekad pomalo šaljive i za očekivati, rješive uglavnom kakvim kompromisom, ali kad jedan neznanac drugome nameće svoje stavove, to je onda jedna posve druga priča. Ponekad imam dojam da pojedinci prilikom kontaktiranja s drugim ljudima putem interneta uopće nemaju osjećaj da zapravo razgovaraju s drugim
ljudskim bićem, živom osobom, pa sam tako naišla na svakojake usijane rasprave vezane i za krajnje bedaste stvari tipa kako se točno piše koja riječ jer je napisati tu istu riječ na drugačiji način iz ovih ili onih razloga pogrešno. Daleko od toga da se osobno kao pisac i kolumnist ne trudim poštivati pravila pravopisa i gramatike čisto zbog jasnoće i urednosti svojih tekstova. I isto tako kao i mnogi drugi kolege pisci cijenim suptilnost. Ako sam u nekom tekstu napravila kakvu ozbiljniju grešku ili u životu općenito faux pas bilo kakve vrste, drago mi je kad mi se to istakne na privatan i nenametljiv način jer i sama gledam da poštujem druge i da ako i imam nešto za reći nekome da budem koliko god je moguće (ovisno o okolnostima) obzirna. No ako je suditi po ponašanju određenih pojedinaca, bilo u životu ili na društvenim mrežama, obzirnost sasvim sigurno nije nešto čemu pridaju važnost. Pa tako ima ljudi koji se trude, doista s namjerom da nekoga osramote pred drugima isticati svaku pravopisnu grešku (ili kakvu drugu "manu") čisto da dokažu da su oni u pravu pa uz to još i vrlo često počaste svoje "prijatelje" biranim riječima iz vulgarne strane rječnika samo zato što nisu znali da se neka riječ piše tvrdim č, a ne mekim.
Iako sam i sama imala susreta s takvim pojedincima, u ovoj kolumni ne govorim samo o svojim osobnim iskustvima već i o iskustvima drugih koji su se susreli s istim problematičnim ljudima koji jednostavno ne mogu izdržati već moraju na silu, bez da ih je to itko tražio, javno i ponekad dosta agresivno dijeliti lekcije iz pravopisa i gramatike. Pitam se zašto je tome tako? Što je to u tim ljudima takvo da se ne mogu suzdržati, već čak i ako su svi ostali shvatili pročitano, jednostavno moraju skrenuti pažnju s glavne poruke koju neki tekst nosi na to da je u tom istom tekstu jedan zarez na krivom mjestu ili da je negdje promaknulo jedno slovo? Dok sam bila trudna i ležala u krevetu čuvajući trudnoću, dosta sam vremena provodila na jednoj od mnogobrojnih stranica posvećenih mamama na internetu. Bilo je tu raznih mama koje su tražile svakojake savjete za svoje probleme, a povremeno su se javljale i one koje sasvim sigurno nisu imale peticu iz Hrvatskog jezika jer su im pitanja koja su postavljale, bile prepune gramatičkih i pravopisnih pogrešaka iako se iz teksta svejedno dalo lako shvatiti kakav savjet trebaju. Prizor je bio kao da gledam kokoške u svojem kokošinjcu kako kljucaju i pokušavaju zatući onu jednu kokoš koja ima neku "manu" jer se u komentarima te objave cijela hrpa žena obrušila na tu mamu koja je postavila pitanje i ne samo da joj nisu odgovorile kakvim savjetom (čast iznimkama kojih je na sreću bilo) već su je se našpotale na drvlje i kamenje zbog toga što joj poruka nije bila sročena savršeno točno.
Dođe mi da se zapitam koji je vrag s tim ženama i ljudima koji se tako ponašaju? Znam da nije lijepo pitanje, ali stvarno ne razumijem zašto smatraju da zbog svojeg boljeg znanja ili možda kvalitetnijeg obrazovanja imaju pravo biti tako agresivni, bezobrazni i napadati nekoga jer iz nekog određenog razloga nije u rangu s njihovim "standardima?" Svi mi imamo neke svoje mušice i probleme. Sve nas nešto smeta, ali svejedno bi, mislim, a vi se možete i ne morate složiti, kako želite, u našim životima, čak i u razgovoru s neznancima trebalo naći mjesta za toleranciju, strpljenje i obzirnost, pogotovo ako želite da i oni prema vama budu tolerantni i obzirni dok razgovarate. No to nije jedini razlog. Već su pravi razlog, po meni, naša djeca. Nadolazeća generacija kojoj mi služimo kao primjer, a s ovakvim bezobzirnim ponašanjem teško da se djeca mogu naučiti kako bolje međusobno komunicirati i općenito biti bolja ljudska bića nego što smo mi danas.
Kažnjenici i gaće na štapu
03.08.2017. autor: Barbara Mišković
Ima dana kad gotovo sve što se oko mene događa doživljavam relativno ravnodušno. Razlog tome su vjerojatno životne lekcije koje su me naučile da donekle staloženo prihvaćam nepravilnosti, a ponekad i nepravednosti života. No kao spisateljicu i umjetnicu jedna tema me uvijek duboko pogađala. Bilo da je nazovemo nepravdom ili jednostavno, po mojem skromnom mišljenju ljudskom glupošću i nedoraslošću, to je situacija koja se neprestano ponavlja. Nedostatak slobode življenja, nedostatak opće pravde i silne birokratske restrikcije koje ograničavaju kreativnost i samodostatnost na svakom koraku. Licemjerje.
U kmetskom dobu, kmet je znao da je kmet, a gospodar je znao da je gospodar i imali su relativno jasno definiran odnos, iako sasvim sigurno ne onaj na zadovoljstvo kmeta. Dok promatram društvo i mnoge ljude oko sebe ne mogu, a da se ne zapitam kakva je to bolest zaposjela njihove umove da održavaju izdisajuće funkcioniranje sustava koji ih duševno uništava? Ta bespoštedna borba i jurnjava za stjecanjem što više novca i moći i ta pohlepa koja navodi vladajuće kako političare tako i korporacije da neprestano lažu narod kojem su se zavjetovali služiti. No nisu lažljivci ti koji zabrinjavaju već lakovjeran narod od kojeg se samo rijetki danas usude sanjati biti nešto više od traga na glasačkom listiću. "Slobodni ste da živite kako želite", "Slobodni ste da birate!" "Slobodni ste... slobodni!" Laži! Nismo slobodni. Zapravo ne možemo biti dalje od slobode i tu ne mislim samo na one, koji su najgore prošli i kojima je sloboda oduzeta na kriminalan način, već govorim i o onima koji su u dužničkom robstvu, ali i o onima koji jednostavno koliko god se trudili živjeti pošteno i poštovati državu nailaze na tolike birokratske i porezne prepreke na svojem putu doslovno nakon svega mogu objesiti svoje, da mi prostite, gaće na štap, sjesti pod kakvo drvo, i gladni, umorni i goli reći: "Eh, sad sam slobodan umrijeti jer više nemam što dati."
Mi živimo u dobu licemjerja. Dobu pretvaranja i hinjene slobode. Takozvanog nazovi slobodnog tržišta i "slobodnih država" vođenih "demokracijom". No ja ovdje neću zalaziti preduboko u politiku i manjkavo vođenje država, uključujući i našu, ali se sasvim sigurno hoću dotaknuti teme koja se tiče svih nas koji nastojimo živjeti od svojeg pera ili umjetnosti kao takve. Koliko dugo može trajati ponavljanje "kruha i igara" prije nego prozremo istinu i okrenemo novi list i počnemo zajednički pisati novu knjigu? A kad smo već kod novih knjiga...i prečesto čujem ljude kako se žale na cijene knjiga domaćih autora naspram cijena stranih. No kako da mi domaći autori objasnimo vama čitateljima pravu istinu stvari? Kako da vam objasnimo da nakon svih troškova, izdataka i poreza koje moramo platiti da bi objavili svoje knjige i prodavali ih da nama, unatoč općem mišljenju, od tih knjiga ostane sića? I da ona ista država koja bi nam trebala pomoći u razvijanju domaće ekonomije, ne uvozi samo stranu hranu, odjeću i sve ostalo na naše "slobodno" tržište (dajte, molim vas... danas i ptičice na grani znaju da su velike svjetske korporacije te koje dirigiraju tržištem), već i knjige? Te iste knjige vi možete kupiti u vašoj obližnjoj trgovini po smiješno niskim cijenama, dok mi, koji sve financiramo sami, smo doslovno prisiljeni staviti visoku cijenu na naše knjige jer si ne možemo priuštiti spustiti je kako ne bismo zbog svojeg pisanja još završili u minusu. A da ne govorim kroz kakve sve druge pravne i porezne zavrzlame prolaze umjetnici bilo kakve druge vrste da bi mogli i smjeli legalno prodati svoje umjetnine.
Doslovno osjećam kao da smo kažnjeni zbog toga što se usudimo biti kreativni. I netko će sad reći da država ima programe kojima potiče razvoj kulture, no moje iskreno mišljenje jest, makar se mnogi ne složili sa mnom, jest da je većina tih programa napravljena s toliko zavrzlama da čovjeka glava zaboli samo dok čita što je sve uopće potrebno za prijavu. A netko drugi će pak reći da se radi o preživljavanju najjačih, no čovjek bi rekao da bi u vremenu u kojem živimo već trebali prevazići takve primitivne pojmove. Činjenica jest da je u Lijepoj Našoj birokracija toliko spora i komplicirana da doslovno u mnogo pogleda ubija kreativnost, a porezni sustav, kao i svi ostali sustavi u ovoj državi vapi za reformom. Za one koji ne znaju... 21. stoljeće je. Mi možemo bolje i doista bismo trebali aktivno raditi na tome u nekom novom bolje funkcionirajućem smjeru, ako ne za nas same, ona svakako za našu djecu. I to ne samo glede knjiga i umjetnosti.. već svega... stvarno, stvarno svega.
Kad izostane podrška roditelja
04.07.2017. autor: Barbara Mišković
Ponukana porukama mlađih pisaca koje dobivam u inbox, odlučila sam napisati kolumnu o autorima bez roditeljske podrške. A kako sam svojedobno na duže vrijeme i sama bila jedan od tih, svakako mogu duboko suosjećati s ljudima koji se nalaze u toj situaciji.
Mislim da je prvenstveni problem koji se u ovom slučaju događa roditeljska mana. Mnogi roditelji, čast iznimkama, svoju djecu dok su malena uče da je u redu sanjariti, da je u redu vjerovati u bajke pa čak ih potiču na takvo što pričama o Djedu Mrazu, vilama, patuljcima i sl. Također ih uče, dok su mali, da slobodno sanjaju o tome da će jednog dana kad odrastu moći biti sve što požele i da će se moći baviti kojim god zanimanjem odaberu. Međutim, što se više ta ista djeca približavaju pubertetu to roditelji nekako postaju stroži i odlučuju da je vrijeme da pokažu svojoj djeci da je biti odrastao jedna velika teška muka i da se moraju pomiriti sa sudbinom da neće uvijek u životu moći ostvariti sve što su zamislili. Iako smatram da je učenje djece da se razborito nose sa životnim razočaranjima vrlina, ovdje ne govorim o tome, već o drugoj, ružnoj strani te medalje koju slobodno možemo nazvati roditeljske frustracije.
Dakle mnoštvo roditelja je ogorčeno tim što u svojem životu nisu mogli ostvariti svoje snove, vrlo često zato što su i oni imali roditelje koji su vršili pritisak na njih da se pomire s činjenicom da moraju prihvatiti neke druge "razumnije" životne opcije jer ipak je sigurnije slijediti san o tome da jednog dana budeš automehaničar, prodavač, ekonomist i sl. nego recimo astronaut, balerina, slavni nogometaš, poznati pisac itd. Neki roditelji ovakve stvari rade iz straha da će im djeca jednog dana biti siromašna i gladna, a potom taj isti strah prenose na svoju djecu, a oni na svoju i tako kreće začarani krug.
U Hrvatskoj djeca s 15 godina u pravilu već moraju birati svoje buduće zanimanje. U naglom skoku iz djetinjstva i igre u osnovnoj školi, s petnaest godina se od njih očekuje da donesu odluku koja bi u mnogočemu mogla odrediti njihovu budućnost. I što ako se djetetovi snovi ne podudaraju s nekim razumnim planom koji su njihovi roditelji zamislili za njih? Što ako dijete želi slijediti san o nekom zanimanju koje roditelj ne odobrava ili smatra da u tome nema budućnosti i kruha?
Tu uglavnom dolazi do frustracija i najčešće dijete upisuje školu koju mu roditelji odrede jer roditelji u tom trenu smatraju i uvjereni su da čine djetetu veliku uslugu. No još jedna žalosna stvar koja se pritom događa jest ta da dijete gubi povjerenje u roditelja jer su se oni divni majka i otac koji su mu cijelo djetinjstvo govorili da može biti što god poželi kad odraste, iznenada pretvorili u surove diktatore koji donose odluke u njegovo/njeno ime i jedino što se iz toga može izroditi jest bunt ili to da se dijete povuče skroz u sebe i skriva svoje snove pred svima, srameći ih se.
Istina, treba biti razuman i učiti dijete da donese pametne odluke, ali treba s djecom biti i iskren, po mogućnosti od prvog dana. Naravno da ne može svaka riječ iz vaših usta biti istina jer svi mi govorimo one male "dobre" laži povremeno da olakšamo svojoj djeci kakvu povredu poljupcem ili tome slično, ali ako već učite svoje dijete da slijedi svoje snove, nemojte dići ruke od njega i njegovih snova kad uđe u pubertet. Umjesto da mu iznosite samo sve komplikacije i razloge zašto se njegov san ne može ostvariti (jer uvijek je lakše nabrojiti sve negativno) odbacite liniju manjeg otpora i pokušajte zajedno sa svojim djetetom pronaći razloge, rješenja i načine zašto i kako se njegov/njen san može ostvariti.
Vi možda mislite da u pisanju nema kruha i ako je vaše dijete očajan pisac, vjerojatno ga nema, ali to ne znači da mu ne možete pomoći pronaći nešto u čemu je jednako strastven/a kao i u pisanju i potaknuti ga na pozitivan način da slijedi svoj san u kojem je uistinu dobar/a, ali ako je vaše dijete dobro ili čak možda odlično u onome čime se želi baviti jednog dana, to je samo još jedan razlog više zašto biste trebali biti uz njega.
Budite dosljedni u svojem odgoju i vaša djeca će vam vjerovati. Budite vjetar pod njihovim krilima i pomozite im da postanu razborite i razumne, ali i maštovite, kreativne, samostalne i samopouzdane osobe. Zar nije dovoljno što će okolina ionako vršiti svoj pritisak na vaše dijete tijekom njegova cijelog života? Zamislite samo koja bi to bila društvena promjena i revolucija kad bi svi roditelji umjesto da ruše pozitivne snove svoje djece, pomagali im da ih ostvare i zajedno s njima pronalazili načine da im pomognu u tome da se jednog dana bave zanimanjem koje im je srcu drago.
Budite roditelj kakvog ste vi sami željeli imati, dignite glavu iz mase, ne morate biti kao svi drugi, možete slobodno biti jedinstveni i svakako možete dozvoliti svojem djetetu da ono to isto bude jer ako malo bolje razmislite o tome, svi oni dobri i divni slavni ljudi kojima se divite postali su upravo takvi jer su se borili za svoje snove. Jednog dana, ako dozvolite svojem djetetu da se bavi onim što ga zanima i što voli, ono bi isto tako moglo postati jedno od tih ljudi. Moglo bi, a dovoljno je samo da mu date priliku i ruku podrške.